Moj Zaječar
Zoran Radmilović

(1933-1985)

“Postoji samo nekoliko životnih činilaca koji su za uozbiljiti se. Sve drugo je jedna šala. I treba da bude šala.”

Zoran Radmilović
Pratite nas i na društvenim mrežama
Nemanja Mitrović

Nemanja Mitrović

"...u svakodnevnim razgovorima sa kolegama, prijateljima i poznanicima koji nisu iz naših krajeva, treba govoriti afirmativno o zavičaju i u prvi plan isticati lepe stvari koje Zaječaru nikada nisu manjkale. Stoga treba navoditi najsvetlije primere iz prošlosti i sadašnjosti, izdvajati značajne trenutke i događaje iz istorije mesta, pominjati znamenite kulturne i prirodne objekte i podsećati koji su to veliki ljudi rođeni u Zaječaru, a koji su mnogo toga dobrog i korisnog podarili društvu. Uz sve to ne treba bežati ni od kritike, jer bi se u protivnom priča pretvorila u panegirik koji umnogome nema utemeljenje u realnosti, a i dovodi ljude u zabludu."

Moj Zaječar: Nemanja, dobrošao i hvala ti na razgovoru za naš portal.

Nemanja: Dobar dan i još bolje te našao! Odmah na početku da iskoristim priliku i zahvalim ti se na pozivu, a i, jelte, kako red nalaže, da pozdravim čitaoce i čitateljke portala Moj Zaječar.


MZ: Znamo da te čeka puno radnih obaveza, jer si se upravo vratio sa odmora. Takođe, znamo da si boravio u Parizu, pa počnimo jednim neformalnim pitanjem, pre nego što svoje utiske preobličiš u novi članak ili reportažu: Kako si se proveo, šta si sve stigao da posetiš i kakve utiske nosiš iz ovog grada?

Nemanja: Vratio sam se pun utisaka, lepih uspomena i, nažalost, prehlađen. Ovo poslednje je, naravno, prošlo, dok sećanja ostaju. Inače, ja pre putovanja na neku destinaciju, posebno ako se do tada nismo susretali, volim da napravim svojevrsni itinerer ili makar spisak lokacija i objekata koje bi valjalo posetiti. I prvi put su to obavezno glavne gradske znamenitosti, uz dodatak mojih, neki bi rekli, opskurnih začina. Pri nekim narednim susretima se ta priča nadograđuje, naravno, ako me put ponovo nanese u tom pravcu.

Nemanja ispred stadiona Park prinčeva u jugozapadnom Parizu

Tako je bilo i sada. Obrevši se u gradu svetlosti uspeo sam da obiđem gotovo sve njegove znamenitosti koje sam prethodno utefterio. Posetio sam Luvr, Orse(j) i Rodenov muzej, zatim sam stigao da odem i na nekoliko koncerata i festivala i što je najvažnije, prepešačio sam sigurno više od 50 kilometara vrzmajući unaokolo ulicama Pariza. Tokom tih višečasovnih šetnji, trudio sam se, kao i obično, da uhvatim što više detalja, da probam da razumem kako grad živi i diše, oslušnem ga i udahnem koliko mogu. U ovim lutanjima često obraćam pažnju i na zidove pored kojih koračam jer se po njima najbolje vidi šta neki grad želi da ti poruči. Širokim pariskim bulevarima ili klaustrofobičnim uličicama stizao sam do Ajfelovog tornja, katedrale Notr Dam, trgova Nacije, Konkord i Bastilja, Trijumfalne kapije, pred Veliku i Palatu Invalida i tako dalje, i tako bliže.

Najjači utisak su ostavile bazilika Sakre ker, karakteristična bogomolja koja motri na Pariz sa najvišeg dela grada – brda Monmartr, Zid federalaca na groblju Per Lašez i naposletku gotički gorostas – toranj Svetog Jakova. I da ne zaboravim, tu je i Centar Žorž Pompidu, pod čijim krovom se nalazi muzej i biblioteka koju sam stigo da obiđem. Pored toga što je izgrađen u karakterističnom haj-tek arhitektonskom stilu, meni je naročito bio zanimljiv zbog pristupa i društveno odgovornog koncepta koji neguju. To znači da je svako dobrodošao u ovo zdanje, odnosno biblioteku Centra, pa onda za istim stolom možete videti mlade doktorande koji gvire iza kule od knjiga i ljude bez krova nad glavom dok sede za kompjuterom i surfuju internetom, odloživši pored sebe torbu gde su spakovali čitav život.

Da ne bih pretvorio ovaj odgovor u reportažu, zaustaviću se ovde u nadi da sam makar malo uspeo da dočaram o koliko moćnom gradu se radi.

Prvo (i jedino) izdanje fanzina Dobar dan, sa štanda na jednoj svirci u Novom Sadu

MZ: Vratimo se na tvoje novinarske početke. Kako si se opredelio za novinarstvo?

Nemanja: Prve, uslovno rečeno, novinarske korake napravio sam sa 15,16 godina. Ljubav prema muzici, prvenstveno energičnom hardkor-pank žanru, nagnala me je da se već u prvom, drugom razredu srednje škole na neposredan način pridružim toj sceni i dam sopstveni, doduše, skromni doprinos straight outta provincija. Tako sam se prvo latio gitare i napravio one-man bend Pinhead’s Victim, a onda i tastature i seci-lepi tehnike u izradi prvog i jedinog zaječarskog (strogo) hardkor/pank fanzina – amaterske muzičke novine „od fanova za fanove“, pod nazivom Dobar dan!

Vođen, doslovno, uradi sam etikom (do it yourself) napravio sam fanzin od stotinak strana na kojima se našlo pet intervjua sa hardkor-pank sastavima iz Srbije i drugih bivših jugoslovenskih republika, zatim pregršt recenzija muzičkih izdanja i drugih fanzina, izveštaja sa koncerata i festivala, kolumni, pa čak i jedan strip. Prvi i poslednji broj prodat je u više od 100 primeraka, na šta sam tada, a iskeno i sada, bio izuzetno ponosan. Govorimo o periodu od 2006. do 2008. godine kada sam još uvek živeo u Zaječaru i uglavnom ga samostalno distribuirao na koncertima širom Srbije koje sam tada posećivao. I dan, danas ponekad naletim na njega na nekim manjim svirkama, među fanzinima za prodaju.

Freddy Cricien, pevač Madball-a i Nemanja na Exit festivalu 2018. godine (Foto: John Wolfrik)

Pored rada na vlastitom hardkor-pank glasilu, kao maloletni srednjoškolac počeo sam da pišem i za Helly Cherry, danas portal, a tada jedini veb-fanzin u Srbiji. Međutim, sav moj tadašnji amaterski novinarski angažman nisam znao, umeo ili možda čak i hteo da usmerim u pravcu koji bi jedino bio logičan – upisivanje žurnalistike na Fakultetu političkih nauka. Obrazovni put me je odveo na Geografski fakultet u Beogradu, pa sam tako ja danas formalno master geografije koji radi kao novinar.

Po upisu fakulteta, (muzičko) novinarstvo sam ostavio po strani, da bih mu se vratio 2013. godine, izveštajima sa novosadskih koncerata njujorških hardkor legendi Madball i čuvenih britanskih pankera - Peter and the Test Tube Babies. Moj prijatelj i urednik, tada već portala Helly Cherry, Nenad Popović me je zamolio da se prihvatim pera za tu priliku. Posle toga sam nastavio da pišem za ovaj sajt koji se bavi i drugim vidovima umetnosti i kulture.

Izveštavajući za Helly Cherry posetio sam brojne festivale i koncerte u zemlji i inostranstvu, imao sam priliku da upoznam i razgovaram sa mnogim dragim muzičarima iz detinjstva, a napisao sam i sijaset muzičkih recenzija i drugih tekstova sličnog usmerenja. Iako je sve to bilo na volonterskoj bazi, sticao sam iskustvo i kilometražu u pisanju koji će mi kasnije i te kako biti od koristi – prvo tokom, kratkotrajnog, honorarnog angažmana za City magazin, a onda i na BBC-ju na srpskom.

MZ: Kako se dogodio prelazak na BBC?

Nemanja: U želji da konkretizujem i proširim sopstveno znanje, te da napokon, na neki način, uplovim u mejnstrim medijske vode, posle nekoliko neuspelih pokušaja, odlučio sam da 2019. godine upišem novinarsku školu Udruženja novinara Srbije (UNS). Tamo sam dobio baš ono znanje koje mi je falilo, a koje, baveći se muzičkim novinarstvom, nisam stekao. Kurs je trajao tri meseca, posle čega je trebalo otići na obaveznu praksu u redakciju koju smo samostalno birali. Ja sam odabrao BBC na srpskom, tada još uvek svežu redakciju, sastavljenu od nekoliko prekaljenih novinarskih asova/veterana i mnoštvo mladih, ali takođe iskusnih kolega. Posle nekoliko meseci čekanja, na vrata njihovih prostorija zakucao sam decembra 2019. godine. Praksa je trajala nešto više od mesec dana i za to vreme sam uspeo da napišem sedam, osam tekstova. Najdraži u tom talasu mi je svakako onaj o požarevačkom metal sastavu koji je ime dobio po bardu latino sapunica Fernandu Kolungi zbog čega je veću popularnost stekao u Meksiku, nego u Srbiji. Tu priču su prevele i kolege sa BBC Mundo, servisa na španskom jeziku, što smatram jednim od većih uspeha u dosadašnjem bavljenju ovim poslom, pored drugog mesta za tekst o izvršiteljima u okviru seminara DW akademije i Asocijacije medija koji sam pohađao tokom UNS-ove škole novinarstva.

Sa praksom sam završio sredinom januara 2020, da bi me posle nekoliko dana nazad u redakciju pozvala glavna urednica Aleksandra Nikšić. Nastavio sam da pišem kao novinar-saradnik još nekoliko meseci, da bi krajem godine i zvanično postao BBC novinar.

Nemanja Mitrović u redakciji BBC-ja na srpskom. 

MZ: BBC ima dugu i bogatu istoriju, i visoke standarde novinarstva koje neguje. Kako izgleda prosečan dan u redakciji BBC-a?

Nemanja: Upravo su me ti visoki standardi koje si pomenuo tamo privukli, uz vrednosti koje BBC zastupa – među kojima su i nepristrasnost i tačnost meni, između ostalog, jako važni. I o tome se izuzetno vodi računa, svakodnevno.

Pandemija korona virusa je umnogome uticala na dinamiku i organizaciju radnog dana u redakciji, što je posebno došlo do izražaja uvođenjem karantina i policijskog časa. Tada smo svi radili od kuće, da bismo znatno kasnije počeli polako, ali sigurno da se vraćamo u kolosek i, fizički, na radna mesta. Po tome BBC verovatno nije jedinstven i verujem da je većina redakcija tako funkcionisala, dok je danas, maltene, isto kao i ranije, uz neke blage izmene. A to otprilike izgleda ovako - na jutarnjim sastancima obavestimo urednike na čemu radimo tog dana ili dobijemo neka druga zaduženja, u zavisnosti od toga šta je preče i hitnije. Ukoliko je u pitanju dnevni tekst, takozvani dejli, kreće standardna jurnjava za sagovornicima i lovljenje izjava, zatim pisanje i objavljivanje istog dana. Sa druge strane, ako se radi na nekoj složenijoj i dužoj priči, onda se u mimohodu prevode tekstovi ili video prilozi sa „velikog BBC-ja“, ažuriraju postojeći tekstovi, odlazi na teren i slično. Naravno nije uvek ovako strogo definisano, ali je uglavnom tako.

MZ: Kako se nosiš sa onim delovima svog poziva, koji čitaoci ne najčešće vide, a na(d) ramenima su novinara - kako se nosiš sa urednicima, rokovima, lektorima?

Nemanja: U početku sam pošteno zazirao od dnevnih priča. Računam da je to nekako i normalno s obzirom na to da mi je ovo prva redakcija, te da nemam prethodnog iskustva kao mnoge kolege iz dnevnih novina ili agencija, gde se uče tim veštinama i postižu zahtevane brzine. Međutim, vremenom sam i to prebrodio, tako da sada uglavnom uspevam da ispunim očekivanja. Rokovi mi ponekad predstavljaju problem. Pošto sam perfekcionista i vrlo temeljan u radu, bez obzira o kojoj je priči reč, dešavalo se da rok ispašta zbog toga. Dosta sam radio na tome i mislim da sam napredovao, ali mi se i dalje dešava da ponekad probijem termin, pogotovo ako je u pitanju neka istorijska ili naučna tema. U tim situacijama dodatno zasučem rukave pa podatke i dobijene informacije umesto na dva ili tri, proveravan na pet i više mesta, zatim obavezno konsultujem stručnu literaturu, trudim se da pronađem relevantne sagovornike i ostalo što zahteva dodatni angažman i više vremena. Zato se, nažalost, ponekad desi i to probijanje rokova, ali, uprkos tome, nikada niti jedan tekst nije zato stradao, odnosno ostao neobjavljen.

MZ: Imaš li uzore u novinarstvu? Šta ti (lično) čitaš, i kako se informišeš?

Nemanja: Postoje novinari, mediji i sadržaji koji su verovatno na posredan i neposredan način uticali na mene, ali ne bih ovom prilikom licitirao imenima jer gotovo uvek naknadna pamet proradi, pa se setim kako nekog nisam pomenuo. Međutim, svakako bih izdvojio moje kolege, novinare BBC servisa na srpskom jeziku, od kojih sam dosta naučio i koji su mi mnogo pomagali dok sam hvatao zalet u novom okruženju. Ne samo što su mi kolege i prijatelji, već su i izuzetni profesionalci, što se, na kraju krajeva, i vidi pošto se klikne na neki njihov članak.

Ovaj poziv zahteva da budeš što informisaniji, pa bi tako suštinski trebalo pratiti i čitati najrazličitije sadržaje, novine, televizije, portale i ostale medije. Ja se baš time rukovodim i zato obazrivo čitam, pratim i gledam (skoro) sve domaće medije – kako štampane, tako i digitalne. Naravno uvek mora da postoji i određena doza skepse, stoga držim širom otvorene oči, posebno kada je reč o izvorima, i proveravam, na više mesta.

MZ: Koje osobine bi, po tvom mišljenju, trebalo da poseduje dobar novinar?

Nemanja: Sigurno ima mnogo iskusnijih i pozvanijih kolega od mene da odgovore na ovo pitanje, ali kad sam već u prilici da iznesem mišljenje, rekao bih da tu nema nekog univerzalnog odgovora. Po meni novinar svakako treba da bude radoznao, jer tako otključava brojne riznice znanja i na neki način postaje informisan, što je druga i te kako značajna i korisna osobina. Takođe, trebalo bi da bude pošten i da dosledno prenosi informacije i prikupljene podatke kako bi mu i publika i sagovornici verovali. Vrlo lako se u ovoj profesiji gubi kredibilitet i poverenje, zato smatram da su ove stavke veoma važne. Etičnost i poštovanje kodeksa novinara se podrazumeva. Često novinar mora da bude brz, agilan i visoko koncentrisan, a ako se nauči multitaskingu, odnosno obavljanju više poslova istovremeno, onda je to jedan veliki plus. Pomenuo bih i hrabrost i asertivnost kao prednosti, dok sam za kraj ostavio jednu, meni izuzetno važnu stvar, ne samo u profesiji, već i u životu, a to je solidarnost. Ona se najbolje ogleda u odnosu prema kolegama - kada zatreba kontakt sagovornika, savet ili neka tehnička, ali pre svega moralna podrška.


MZ: Kako biraš teme o kojima ćeš pisati?

Nemanja: U mom slučaju, nema neke posebne formule. Trudim se da predlog bude interesantan, nov/aktuelan i jedinstven, a ako se već pisalo o tome, gledam da nađem neki drugi ugao koji do tada nije obrađivan. A mesta na kojima ih pronalazim su različita. Neke teme mi padnu na pamet čitajući knjigu ili gledajući film, pojedine pronalazim listajući dnevnu štampu, na društvenim mrežama ili prilikom razgovora sa prijateljima i poznanicima, a ima i onih sa kojima sam se susretao tokom života, znatno pre nego što sam se latio plajvaza i papira, odnosno tastature i word dokumenta. Jedna od njih je nesumnjivo, izuzetno mi draga, priča o karakterističnim majdanpečkim nadimcima od dva i tri slova. Sa ovim kuriozitetom upoznao me je moj pokojni drug Aleksandar Stojanović Stoja, kome sam nezvanično i posvetio tekst, prilikom jedne posete, još u srednjoj školi, ovom rudarskom, meni možda i najdražem timočkom gradu posle Zaječara. Takođe, pojedine priče su proistekle i iz mog formalnog, geografskog obrazovanja, pa sam tako pisao reportažu iz Petničke pećine, sa Avale, Obedske bare i Zasavice, a bilo je i tekstova o košavi, oluji, magli i drugim klimatskim elementima. Naposletku, neke teme se, hteo - ne hteo, same nametnu, poput pandemije korona virusa, o kojoj sam više različitih tekstova napisao.


MZ: Pokrivaš raznovrstan spektar tema u svojim tekstovima, baviš se i temama iz istorije, geografije, kao i sudbinama pojedinaca. Kako se pripremaš za pisanje?

Nemanja: Iskreno, ni ovde nemam neki specifičan ritual. Pre nego što predložim temu urednicima gledam da se dobro informišem o njoj i vidim koliko su mi dostupni izvori i sagovornici, pa ako prođe, krećem u dalju akciju zvanja, intervjuisanja, dodatnog čitanja i istraživanja i na kraju pisanja. Neke kompleksnije teme zahtevaju više angažmana, ali uglavnom je to recept koji primenjujem, dok su odstupanja redovna i neretko poželjna.

MZ: Da li postoji reportaža koju si objavio, a da je na tebe ostavila poseban trag?

Nemanja: Mnogi tekstovi koje sam napisao, bilo da je u pitanju članak, reportaža ili intervju, ostavili su nekakav utisak na mene. Ipak, nekoliko njih me je baš razgalilo, osobito ta iskustva sa terena koja su mi se urezala jednom za svagda u sećanje i kojima se često u mislima vraćam. Takva je bez pardona priča o „reperu koji nikad nije repovao“ iz ZaječaraNikoli Živanoviću MC Džoniju, momku koji od rođenja boluje od cerebralne paralize zbog čega otežano govori i kreće se isključivo pomoću kolica. Prošlo je osam meseci od objavljivanja ovog teksta, ali me uvek ista količina emocija preplavi kada ga ponovo otvorim. Odmah na početku sam znao koliku težinu i odgovornost nosi ova priča i zato sam joj sa posebnom pažnjom pristupio. Potrudio sam se da verodostojno i u celosti prenesem sve što sam doživeo tih dana u Zaječaru, kako na promociji njegove knjige, odakle priča kreće, tako i prilikom posete njegovom domu i sobi, gde su napisani svi ti kilometri stihova koje su drugi otpevali ili odrepovali. Ono što me je naročito oduševilo je ta snaga koju MC Džoni neupitno poseduje, kao i izrazito vedar duh, uprkos situaciji u kojoj se nalazi. Nema sumnje da me je ova priča mnogo čemu naučila i nadahnula, pa je valjda zato i utisak toliko snažan i dugotrajan.

Tekst o kraljevačkom Krvavom oktobru je takođe snažno delovao na mene, zapravo sam odlazak u spomen-park i boravak u gradu na Ibru. Sećam se da je kiša rominjala dok sam šetao među kamenim panjevima koji simbolizuju „nagli prekid života“ više od 2.000 Kraljevčana, koje su tih oktobarskih dana 1941. streljali nacisti. Žmarci su me podilazili i dok sam slušao svedočanstva nekoliko njihovih potomaka koje sam tamo zatekao kako uređuju prostor. Slično sam se nedavno osećao i u Mostaru.

U hercegovački grad na Neretvi otišao sam kako bih prikupio materijal za reportažu o Stadionu pod Bijelim Brijegom na kome je nekada igrao fudbalski klub Velež, dok je sada dom Zrinjskog. Slušajući lične ispovesti bivših fudbalera i čelnika ovogodišnjeg osvajača kupa Bosne i Hercegovine, koje je krvavi oružani sukob zatekao skoro na terenu i u kopačkama, mogao sam da osetim sav čemer i jad koje ratni vihor ostavlja za sobom. Po dolasku u Beograd deo njihovih kazivanja sam pretočio u tekst, a ostatak zaključao duboko u riznicu uspomena, samo za sebe.

MZ: Postoji nekoliko lajtmotiva u odabiru tema, jedna od onih za koje mi se čini da joj se iznova vraćaš jeste fenomen supkulture koja objedinjuje (engleski) fudbal, pank muziku, fanzine itd. Otkuda strast ka tom fenomenu? Svoj je vrhunac doživela na kraju prošlog veka, - na koji način ta supkultura postoji danas?

Nemanja: Ne nešto previše u odnosu na neke druge izbore, ali zaista ima i nekoliko tekstova koji kao centralnu temu obrađuju pojedine supkulture koje dolaze sa Ostrva ili se na neki način na njih oslanjaju. Tu su pank, navijačka i srodne supkulture koje se neretko prepliću, a tačke susreta njihovih pripadnika ili simpatizera su upravo muzika i fudbal. Tako sam, na primer, intervjuisao Novosađanina Dimitrija Banjca, poznatijeg kao Đorđe Čvarkov iz „Državnog posla“, inače velikog fana AFK Vimbldona i de jure jednog od vlasnika kluba, ali i pankera. Fanzini su takođe bili tema, a oni integrišu brojne potkulture i u zavisnosti od sadržaja, postaju često i njihovo glasilo.

Sve ove supkulture, uglavnom u nekim hibridnim verzijama, pronalazimo danas i u Srbiji. Definitivno je navijačka i dalje dominantna, dok su ostale prisutne u fragmentima. Nekako deluje da je u doba interneta potkultura postala prevaziđen pojam, što svakako ne znači da je izumrla i da se o njoj ne treba pisati.

MZ: Ranije si tekstove potpisivao dodajući Timočanin nakon svog imena i prezimena. Koliku ulogu u tvom životu i radu ima ta pripadnost ovim krajevima? U čemu se najbolje ogleda lokal-patriotizam, i šta ljudi koji osećaju ovu vrstu emocije mogu da učine za mesta iz kojih potiču, iako u njima više ne žive?

Nemanja: Po mom mišljenju, u svakodnevnim razgovorima sa kolegama, prijateljima i poznanicima koji nisu iz naših krajeva, treba govoriti afirmativno o zavičaju i u prvi plan isticati lepe stvari koje Zaječaru nikada nisu manjkale. Stoga treba navoditi najsvetlije primere iz prošlosti i sadašnjosti, izdvajati značajne trenutke i događaje iz istorije mesta, pominjati znamenite kulturne i prirodne objekte i podsećati koji su to veliki ljudi rođeni u Zaječaru, a koji su mnogo toga dobrog i korisnog podarili društvu. Uz sve to ne treba bežati ni od kritike, jer bi se u protivnom priča pretvorila u panegirik koji umnogome nema utemeljenje u realnosti, a i dovodi ljude u zabludu. Na taj način bi, čini mi se, lični doprinos bio kompletan.

Tako na primer treba napominjati da su u Zaječaru i okolini rođeni velikan jugoslovenskog glumišta Zoran Radmilović, filozof i teoretičar Svetozar Marković, hajduk Veljko Petrović, doskorašnji kapiten reprezentacije Srbije u odbojci Dragan Stanković i mnogi drugi. Ne treba zaboraviti obližnju Feliks Romulijanu koja se nalazi na Uneskovoj listi svetske baštinu, kao ni dugogodišnje kulturne manifestacije poput Gitarijade i Zoranovih dana, pa i one koje više ne postoje, a ostavile su značajan kulturni trag u gradu i šire, kao na primer Festival alternativne umetnosti - Zalet. Ali, ponavljam, ni ne zanemeti pred činjenicama i problemima koji narušavaju ovaj bajkoviti opis.

Pinhead's Victim (Akademija, Beograd, 2008)

MZ: Retka je privilegija spojiti posao i zadovoljstvo - novinarstvo i strast ka muzici. U jednom periodu si izveštavao sa koncerata koje si posećivao. Koliko si ih posetio, i koji od tih koncerata ti je ostao zacrtan u sećanju?

Nemanja: Pre desetak godina sam počeo da beležim imena bendova i izvođača koje sam gledao, odnosno slušao uživo. Lista je tokom godina narastala i sada sadrži skoro 1.100 imena. Tu cifru imam, za razliku od broja koncerata koje sam posetio. Mada računam da je ta brojka neznatno manja jer sam neke grupe ili izvođače gledao i više desetina puta.

A koncerata za pamćenje je bilo mnogo, ali ću za ovu priliku izdvojiti nekoliko. Na samom vrhu piramide se bez premca mora naći čuveni i, nažalost, prekinuti koncert legendarnog škotskog pank benda The Exploited u Beogradu, novembra 2005. godine. Išao sam u drugi razred srednje škole i bilo je to moje vatreno krštenje što se tiče velikih koncerata van Zaječara. Taj koncert, a i samo putešestvije, toliko je neverovatnih elemenata imao da bi celokupna avantura komotno mogla da se pretočiti u knjigu ili makar da posluži kao scenario za film. Druženje sa timočkim pankerima u vozu, celodnevno lunzanje po Beogradu i upoznavanje ljudi najrazličitijih profila, iščekivanje koncerta, suzavac, mini demonstracije, lomljava i srča, pa onda ponovna lutanja beogradskim ulicama posle svirke i na koncu povratak kući autobusom koji je zbog lančanih sudara na auto-putu kasnio više sati – sve to i mnogo više učinilo je ovu pustolovinu nezaboravnom. The Exploited sam posle toga gledao još nekoliko puta, ali se ovom koncertu uvek rado vraćam, iako su svirali samo četiri pesme.

Ludo i nezaboravno bilo je 2010. godine na novosadskom Egzit festivalu, na nastupu američkih krosover/old skul hardkor veterana – Suicidal Tendencies. Malo ranije na Glavnoj bini nastupali su Bad Brains, jedan od mojih omiljenih sastava, koji su svojom neubedljivom izvedbom ostavili, malo je reći, loš utisak. Srećom sve je ubrzo palo u zaborav pošto se kalifornijska družina popela na Eksploziv binu i priredila šou koji i danas mnogi prepričavaju. U prilog tome, govori i činjenica da se na samom kraju svirke većina nas iz prvih redova, uključujući i mene, popela na stejdž i poslednju pesmu u potpunom delirijumu ispratila među članovima benda. Dve godine kasnije Suicidal Tendencies se vratio na Egzit, ovog puta na Glavnu binu, i ponovo odsvirao odličan koncert, koji ipak, po meni, nije nadmašio prethodni.

Na spisku najdražih koncerata koje sam posetio je još jedan legendarni hardkor/pank sastav iz Amerike – Poison Idea. Oni su aprila 2016. u Zagrebu priredili nastup koji bi najbolje opisao naslov pesme Bebi Dol – krv, sreća, suze i znoj. I bilo je svega. Ne bih smeo da izostavim ni nastup čuvenog rep sastava Cypress Hill u Lajpcigu 2018, možda i najbolji koncert kome sam u životu prisustvovao, kao ni koncert grupe Public Enemy i kuma hip hopa Afrike Bambate na beogradskom sajmu 2008. Spektakularne nastupe imali su i australijski metalkoraši Parkway Drive i internacionalni sastav Heilung na češkom festivalu Brutal Assaut 2019, kao i The Prodigy na Warriors Dance festivalu, u Beogradu 2012, Kud Idijoti na Gitarijadi 2006, Cockney Rejects u Novom Sadu 2010. i tako dalje i tako bliže. Raspisah se ja, a deluje mi kao da sam tek na početku.

MZ: Posetio si mnogobrojne muzičke festivale u regionu, naravno i zaječarsku Gitarijadu. Gde se ona trenutno nalazi na regionalnoj festivalskoj mapi? Njena dugovečnost i značaj su neosporni. Kakva je njena budućnost?

Nemanja: Gitarijada poslednje dve, dve i po decenije ima periode uspona i padova. Recimo, moje prve Gitarijade na koje sam samostalno odlazio trajale su jedan dan i održavale se na parkingu pored stadiona. Iskreno, voleo bih da je i sada posredi jedan blagi pad, posle koga će uslediti ponovni skok i povratak na staze stare slave. Ipak, stanje u kojem se trenutno nalazi, gotovo ju je izbrisalo sa, što kažeš, regionalne mape festivala. A da bi se vratila na istu, moralo bi, čini mi se, u skladu sa mogućnostima, poraditi na različitim aspektima. Deluje mi da bi jedno od potencijalnih rešenja moglo da bude donošenje dugoročne strategije i definisanje prioriteta. Ako su to revijalni bendovi, koji i najviše publike privlače, onda bi trebalo osavremeniti sadržaj, odustati od istovetnog programa i uvesti brojne novine. Ja sam nekada ranije zamišljao Gitarijadu sa nekoliko bina – na jednoj takmičarski bendovi i hedlajneri, kao i do sada, na nekoliko drugih žanrovski šareniji lajn-ap i aktuelni mladi bendovi, koji pune klubove i koncertne prostore širom Srbije i regiona. Sa druge strane, ako su imperativ demo sastavi, onda u tom pravcu razvijati priču i fokusirati se na taj segment. Rekao bih da ideja ni kod drugih Zaječaraca ne manjka i mislim da bi zajedničkim naporima one mogle da budu sprovedene u delo ili makar neki njihov deo.

MZ: Čemu se, osim Gitarijade, naročito raduješ kada dođeš u Zaječar?

Nemanja: Prvenstveno roditeljima i malobrojnim prijateljima koji tamo još uvek žive. Raduje me i Kraljevica, čuvena park-šuma i, da je geografski obojim, akumulativna rečna terasa. Ta zelena oaza i disajni organ grada udaljen stotinak metara od moje kuće je verovatno nešto najvrednije što Zaječar ima. Takođe, ona je izuzetno i kulturno-istorijski važna, o čemu svedoče i pojedini spomenici, prvenstveno takozvana Vešala, podignuta na zaječarskom stratištu iz Drugog svetskog rata, i spomenik posvećem stradalim učesnicima Timočke bune. Na Kraljevici su i tri od osam bastion podignutih krajem 19. veka, među kojima je i popularna Istočna tvrđava za koju me, kao i kod prethodna dva spomenika, vežu mnoge lepe uspomene, pre svega zbog odličnih koncerata i festivala tamo održanih. Veselim se i mom naselju, zaječarskom Dedinju i Kumanovskoj ulici koja maltene izbija na stadion pod Kraljevicom, gde igra FK Timok 1919 čije utakmice rado pogledam, ako se poklope sa mojim dolaskom. Sve to, a i mnogo toga nenabrojanog, me usrećuje kada se sretnemo u zavičaju, poslednjih godina, nažalost, sve ređe i ređe.

MZ: Koja pesma može da bude – nećemo reći himna – ali, saundtrek zaječarskog duha grada?

Nemanja: Uh, ima ih dosta i po meni bi se taj saundtrek menjao po decenijama. Recimo sedamdesete, godine kada su naši roditelji odrastali, duh grada bi se sigurno mogao ogledati u nekoj od pesama legendarne grupe Zlatni prsti, dok bi osamdesetih saundtrek trebalo tražiti u nekim drugim rok bendovima koji su tada prašili, na primer – Crna ruža ili grupa ZIP.

U narednoj dekadi, kada smo pa mi odrastali, zaječarski duh grada se, po meni, ogleda dosta u pesmi „Na putu“ fenomenalnog garažnog sastava Alter Ego, kao nekakva najava muzički bogatih, a ekonomski i vrednosno izuzetno siromašnih devedesetih. Za početak milenijuma biram „Idoli ulice“ pank grupe Getta Grip. Sećam se da sam u to vreme, kao osnovac, otprilike i estetski uplivao u pank supkulturu čije sam predstavnike, daleko starije od mene, redovno viđao po gradu, uglavnom preko puta bioskopa „Timok“, na famoznoj Tupižnici - stecištu lokalnih alternativaca. Život u gradu, u drugoj polovini iste decenije najbolje je opisan na rep kompilaciji „Vizija nije stala“, a posebno u pesmi „Zaječar“, gde si se i ti dohvatio plajvaza i mikrofona. Poslednje godine, pa i decenije, duh grada, rekao bih, nažalost, najbolje opisuje Vorda iz Odreda loših navika u pesmi „Mrak“. I da, nije zaječarski, već majdanpečki bend, ali je pesma nekako svevremenska i saundtrek grada svake epohe – „Zaječarsko pivo“, grupe Zentare u klinču.

E sad, biću bezobrazan i kod ovog pitanja iskoristiti priliku da pomenem meni najdraže, najvažnije i, po mom ukusu, najoriginalnije zaječarske bendove, pored onih iz prethodnih redova. Redosled je hronološki, nikako kvalitativan. Prvi stoga idu Šaka jada – autentični trojac koji je devedesetih prašio energičan i, prevashodno, aktuelan nojz rok po uzoru na njihove poznatije američke savremenike – Jesus Lizard, Shellac i, recimo, Sonic Youth. Tada je u Srbiji bilo svega nekoliko ovakvih bendova, tako da zaječarska muzička scena može da bude ponosna na to što se ovakva muzika svirala u našem gradu. Naredni su Blood Eruption, brutalni thrash metal sastav s kraja 1990-ih i početka 2000-ih, a odmah zatim i Priručnik Janga trovača, dab-rege ekipa koja se, čini mi se, i danas sluša, doduše, u nekim manjim, uskim krugovima. Naposletku, moram da pomenem i zaječarski odgovor na Obojeni program, simpatični srednjoškolski alternativni bend – Memento, ali kao i mnogi, kratkog daha.

MZ: Kakvo sentimentalno putovanje kroz istoriju zaječarske scene! Hvala ti , još jednom, na vremenu koje si izdvojio za naš portal. Puno sreće ti želimo u daljem radu. Umesto klasične poruke za kraj, i kad smo već u zamahu - može li neka muzička preporuka za čitaoce?

Nemanja: Lakše bi mi bilo da je ostala „poruka za kraj“. Šalim se, naravno da može. Što se domaće, gitarske muzike tiče preporučio bih beogradske bendove Šajzerbiterlemon, koji su pre nekoliko dana imali promociju drugog dugosvirajućeg albuma, i Sitzpinker. Obe grupe su deo jedne šire beogradske garažne/nojz/post-punk/alternativne priče gde je mnoštvo kvalitetnih bendova, ali su mi ova dva ipak glavni aduti. Za trenutak bih gitarski zvuk zamenio nešto drugačijim tonovima, te preporučio muziku trep/rep/elektro kolektiva Zicer Inc. i njihovih bivših i sadašnjih izvođača Lavana, Nihila, Kene Berija, Spejs Noksija i drugih. Dok smo još kod trepa moram da pomenem američki duo Suicideboys čije pesme se u poslednje vreme prečesto čuju sa mojih zvučnika. Ovaj sugestivni krug ću ipak zatvoriti, na ovaj ili onaj način, pank akordima i rifovima nešto novijih, i meni jako dragih, sastava. Shodno tome, toplo preporučujem švedski bend Viagra Boys koje sam baš u Parizu nedavno gledao uživo, Amyl and the Sniffers iz Melburna (Australija), engleski dvojci Sleaford Mods i Bob Vylan i, kao trešnja na torti ili tačka na i, street pank družina Syndrome 81 i post-pankeri Bleakness iz Francuske, sa takođe svežim izdanjima. Pank nue amurit, što bi poručio jedan negotinski grafit.

Kako sam počeo, tako bih i završio - hvala ti još jednom na odličnim pitanjima i pozivu da na njih odgovaram. A tvom portalu želim srećan, dugovečan i berićetan dalji rad.


Razgovor vodio: V.Stojković
Foto: Privatna arhiva N.Mitrovića

Podeli


Korišćenjem ovog sajta potvrdjujete da ste pročitali, razumeli i složili sa našom Politikom Privatnosti i Uslovima Korišćenja.
Zatvori